1 Govore: Ako ko pusti ženu svoju,
2 Podigni oči svoje k visinama,
3 Zato se ustaviše daždi,
4 Hoćeš li odsele vikati k meni:
5 Hoće li se srditi jednako?
6 Još mi reče Gospod za vremena cara Josije: Jesi li video šta učini odmetnica, Izrailj? Kako odlazi na svako visoko brdo i pod svako zeleno drvo, i kurva se onde.
7 I, pošto učini sve to, rekoh: Vrati se k meni; ali se ne vrati; i to vide nevernica, sestra njena, Juda.
8 I svide mi se za sve to što učini preljubu odmetnica Izrailj da je pustim i dam joj knjigu raspusnu; ali se ne poboja nevernica sestra joj Juda, nego otide, te se i ona prokurva.
9 I sramotnije kurvanjem svojim oskvrni zemlju, jer činjaše preljubu s kamenom i s drvetom.
10 I kod svega toga ne vrati se k meni nevernica sestra joj Juda svim srcem svojim, nego lažno, govori Gospod.
11 Za to mi reče Gospod: Odmetnica Izrailj opravda se više nego nevernica Juda.
12 Idi i viči ove reči k severu, i reci:
13 Samo poznaj bezakonje svoje,
14 Obratite se, sinovi odmetnici,
15 I daću vam pastire po srcu svom, koji će vas pasti znanjem i razumom.
16 I kad se umnožite i narodite u zemlji, onda se, veli Gospod, neće više govoriti: Kovčeg zaveta Gospodnjeg; niti će im dolaziti na um niti će ga pominjati, niti će hoditi k njemu, niti će ga više opravljati.
17 U to će se vreme Jerusalim zvati presto Gospodnji, i svi će se narodi sabrati u nj, k imenu Gospodnjem u Jerusalimu, i neće više ići po misli srca svog zlog.
18 U to će vreme dom Judin ići s domom Izrailjevim, i doći će zajedno iz zemlje severne u zemlju koju dadoh u nasledstvo ocima vašim.
19 Ali ja rekoh:
20 Doista kao što žena izneveri druga svog,
21 Glas po visokim mestima neka se čuje,
22 Vratite se, sinovi odmetnici,
23 Doista, zaludu su humovi, mnoštvo gora;
24 Jer ta sramota proždre trud otaca naših od detinjstva našeg, ovce njihove i goveda njihova, sinove njihove i kćeri njihove.
25 Ležimo u sramoti svojoj, i pokriva nas rug naš; jer Gospodu Bogu svom grešismo mi i oci naši od detinjstva svog do danas, i ne slušasmo glas Gospoda Boga svog.