1 Zašto se, Bože, srdiš na nas dugo;
2 Opomeni se sabora svog, koji si stekao od starine,
3 Podigni stope svoje na stare razvaline:
4 Riču neprijatelji Tvoji na mestu sabora Tvojih,
5 Vidiš, oni su kao onaj koji podiže sekiru
6 Sve u njemu što je rezano razbiše sekirama i bradvama.
7 Ognjem sažegoše svetinju Tvoju;
8 Rekoše u srcu svom: Potrimo ih sasvim.
9 Običaja svojih ne vidimo, nema više proroka,
10 Dokle će se, Bože, rugati nasilnik?
11 Zašto ustavljaš ruku svoju i desnicu svoju?
12 Bože, care moj,
13 Ti si silom svojom raskinuo more,
14 Ti si razmrskao glavu krokodilu,
15 Ti si otvorio izvore i potoke,
16 Tvoj je dan i Tvoja je noć,
17 Ti si utvrdio sve krajeve zemaljske,
18 Opomeni se toga, neprijatelj se ruga Gospodu,
19 Ne daj zverima dušu grlice svoje,
20 Pogledaj na zavet;
21 Nevoljnik nek se ne vrati sramotan,
22 Ustani, Bože, brani stvar svoju,
23 Ne zaboravi obesti neprijatelja svojih,