1 Ta dobar je Bog Izrailju,
2 A noge moje umalo ne zađoše,
3 Jer se rasrdih na bezumnike
4 Jer ne znaju za nevolju do same smrti,
5 Na poslovima čovečijim nema ih,
6 Toga radi optočeni su oholoću kao ogrlicom,
7 Od debljine izbuljeno im je oko,
8 Podsmevaju se,
9 Usta svoja dižu u nebo,
10 I zato se onamo navraćaju neki iz naroda njegovog,
11 I govore: Kako će razabrati Bog?
12 Pa eto, ovi bezbožnici
13 Zar, dakle, uzalud čistim srce svoje,
14 Dopadam rana svaki dan,
15 Kad bih kazao: Govoriću kao i oni,
16 I tako stadoh razmišljati da bih ovo razumeo;
17 Dok najposle ne uđoh u svetinju Božiju,
18 Ta na klizavom mestu postavio si ih,
19 Kako začas propadaju, ginu,
20 Kao san, kad se čovek probudi,
21 Kad kipljaše srce moje
22 Tada bejah neznalica i ne razumevah;
23 Ali sam svagda kod Tebe,
24 Po svojoj volji vodiš me,
25 Koga imam na nebu?
26 Čezne za Tobom telo moje i srce moje;
27 Jer evo koji odstupiše od Tebe, ginu;
28 A meni je dobro biti blizu Boga.