1 Milosti ću Gospodnje pevati uvek,
2 Jer znam da je zavavek osnovana milost,
3 „Učinih zavet s izbranim svojim,
4 Doveka ću utvrđivati seme tvoje
5 Nebo kazuje čudesa Tvoja, Gospode,
6 Jer ko je nad oblacima ravan Gospodu?
7 Bogu se valja klanjati na saboru svetih,
8 Gospode, Bože nad vojskama!
9 Ti vladaš nad silom morskom;
10 Ti si oborio oholi Misir kao ranjenika,
11 Tvoje je nebo i Tvoja je zemlja;
12 Sever i jug Ti si stvorio,
13 Tvoja je mišica krepka,
14 Blagost je i pravda podnožje prestolu Tvom,
15 Blago narodu koji zna trubnu poklič!
16 Imenom se Tvojim raduju sav dan,
17 Jer si Ti krasota sile njihove,
18 Jer je od Gospoda odbrana naša,
19 Tada si govorio u utvari vernima svojim, i rekao:
20 Nađoh Davida, slugu svog,
21 Ruka će moja biti jednako s njim,
22 Neće ga neprijatelj nadvladati,
23 Potrću pred licem njegovim neprijatelje njegove,
24 Istina je moja i milost moja s njim;
25 Pružiću na more ruku njegovu,
26 On će me zvati:
27 I ja ću ga učiniti prvencem,
28 Doveka ću mu hraniti milost svoju,
29 Produžiću seme njegovo doveka,
30 Ako sinovi njegovi ostave zakon moj,
31 Ako pogaze uredbe moje,
32 Onda ću ih pokarati prutom za nepokornost,
33 Ali milosti svoje neću uzeti od njega,
34 Neću pogaziti zavet svoj,
35 Jednom se zakleh svetošću svojom;
36 Seme će njegovo trajati doveka,
37 On će stajati uvek kao mesec
38 A sad si odbacio i zanemario,
39 Zanemario si zavet sa slugom svojim,
40 Razvalio si sve ograde njegove,
41 Plene ga svi koji prolaze onuda,
42 Uzvisio si desnicu neprijatelja njegovih,
43 Zavratio si oštrice mača njegovog,
44 Uzeo si mu svetlost,
45 Skratio si dane mladosti njegove
46 Dokle ćeš se, Gospode, jednako odvraćati,
47 Opomeni se kakav je vek moj,
48 Koji je čovek živeo i nije smrti video,
49 Gde su pređašnje milosti Tvoje, Gospode?
50 Opomeni se, Gospode, prekora slugu svojih,
51 Kojim kore neprijatelji Tvoji, Gospode,
52 Blagosloven Gospod uvek!