1 U to vreme, govori Gospod, izvadiće se iz grobova kosti careva Judinih i kosti knezova njegovih i kosti svešteničke i kosti proročke, i kosti stanovnika jerusalimskih;
2 i razmetnuće se prema suncu i mesecu i svoj vojsci nebeskoj, koje ljubiše i kojima služiše i za kojima idoše i koje tražiše i kojima se klanjaše; neće se pokupiti ni pogrepsti, nego će biti gnoj po zemlji.
3 I voleće smrt nego život, sav ostatak što ih ostane od ovog roda zlog, što ih ostane po svim mestima kuda ih raselim, govori Gospod nad vojskama.
4 Još im reci:
5 Zašto je zašao taj narod jerusalimski za svagda?
6 Pazio sam i slušao,
7 I roda pod nebom zna svoje vreme,
8 Kako govorite: Mudri smo, i zakon je Gospodnji u nas?
9 Mudraci se osramotiše,
10 Zato ću dati žene njihove drugima,
11 Jer leče rane kćeri naroda mog ovlaš
12 Eda li se postideše što činiše gad?
13 Sasvim ću ih istrebiti,
14 Što stojimo?
15 Čekasmo mir, ali nema dobra;
16 Od Dana ču se frkanje konja njegovih,
17 Jer, evo, ja ću pustiti na vas zmije,
18 Okrepio bih se u žalosti,
19 Eto vike kćeri naroda mog iz daleke zemlje:
20 Žetva je prošla, leto minulo,
21 Satrven sam što je kći naroda mog satrvena,
22 Nema li balsama u Galadu? Nema li onde lekara?