1 Tada prestaše ona tri čoveka odgovarati Jovu, jer se činjaše da je pravedan.
2 A Elijuj, sin Varahilov od Vuza, roda Ramovog, razgnevi se na Jova što se sam građaše pravedniji od Boga;
3 i na tri prijatelja njegova razgnevi se što ne nađoše odgovora i opet osuđivahu Jova.
4 Jer Elijuj čekaše dokle oni govorahu s Jovom, jer behu stariji od njega.
5 Pa kad vide Elijuj da nema odgovora u ustima ona tri čoveka, raspali se gnev njegov.
6 I progovori Elijuj sin Varahilov od Vuza, i reče:
7 Mišljah: neka govori starost,
8 Ali je duh u ljudima,
9 Veliki nisu svagda mudri,
10 Zato velim: poslušaj me
11 Eto, čekao sam da vi izgovorite,
12 Pazio sam,
13 Može biti da ćete reći: Nađosmo mudrost,
14 Nije na me upravio besede,
15 Smeli su se, ne odgovaraju više,
16 Čekao sam, ali ne govore,
17 Odgovoriću i ja za se,
18 Jer sam pun reči,
19 Gle, trbuh je moj kao vino bez oduške,
20 Govoriću da odahnem,
21 Neću gledati ko je ko,
22 Jer ne umem laskati;