1 Tada zapeva Mojsije i sinovi Izrailjevi ovu pesmu Gospodu, i rekoše ovako:
2 Sila je moja i pesma moja Gospod,
3 Gospod je velik ratnik;
4 Kola Faraonova i vojsku njegovu vrže u more;
5 Bezdani ih pokriše;
6 Desnica Tvoja, Gospode, proslavi se u sili;
7 I mnoštvom veličanstva svog oborio si one koji ustaše na te;
8 Od daha nozdrva Tvojih sabra se voda;
9 Neprijatelj reče: Teraću, stignuću,
10 Ti dunu vetrom svojim, i more ih pokri,
11 Ko je kao Ti među silnima. Gospode?
12 Ti pruži desnicu svoju, i proždre ih zemlja.
13 Vodiš milošću svojom narod, koji si iskupio,
14 Čuće narodi, i zadrhtaće;
15 Tada će se prepasti starešine edomske,
16 Spopašće ih strah i trepet;
17 Odvešćeš ih
18 Gospod će carovati doveka.
19 Jer uđoše konji Faraonovi s kolima njegovim i s konjicima njegovim u more, i Gospod povrati na njih vodu morsku; a sinovi Izrailjevi pređoše suvim posred mora.
20 I Marija proročica, sestra Aronova, uze bubanj u ruku svoju; a za njom iziđoše sve žene s bubnjevima i sviralama.
21 I otpevaše im Marija:
22 Potom krenu Mojsije sinove Izrailjeve od Mora Crvenog, i pođoše u pustinju Sur; i tri dana išavši po pustinji ne nađoše vodu.
23 Odande dođoše u Meru, ali ne mogoše piti vodu u Meri, jer beše gorka; otuda se prozva mesto Mera.
24 Tada stade narod vikati na Mojsija govoreći: Šta ćemo piti?
25 I Mojsije zavapi ka Gospodu, a Gospod mu pokaza drvo, te ga metnu u vodu, i voda posta slatka.
26 I reče: Ako dobro uzaslušaš glas Gospoda Boga svog, i učiniš što je pravo u očima Njegovim, i ako prigneš uho k zapovestima Njegovim i sačuvaš sve uredbe Njegove, nijednu bolest koju sam pustio na Misir neću pustiti na tebe; jer sam ja Gospod, lekar tvoj.
27 I dođoše u Elim, gde beše dvanaest izvora i sedamdeset palmi; i onde stadoše u logor kod vode.